-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Draga kao nevjesta je ostavila dobar utisak na savremenike koji su isticali njen šarm, mladost i ljepotu. Tokom tri godine, koliko je trajao zajednički život Drage i Svetozara Mašina, ona je često pratila muža po terenima. Živjeli su skromno, neko vrijeme u Karanovcu, Krupnju i Leskovcu. Za vrijeme muževljevih odsustvovanja, ostajala je u Beogradu i živjela u kući Jovana Mašina. Djece nisu imali, iako je, prema tvrdnji Milana Stojimirovića, Draga jednom ostala bremenita.
Svetozar Mašin je umro na terenu, između manastira Gornjak i Petrovca na Mlavi, 21. maja 1886. godine. Prema jednima, umro je tokom epileptičnog napada izazvanog prevelikom količinom alkohola. Čedomilj Mijatović naveo je da ga vijest o Mašinovoj smrti nije iznenadila, jer je u to vrijeme, kao ministar finansija, znao za sklonost svog sekretara prema piću. Prema nalazu ljekara, umro je od srčane kapi, porodične bolesti Mašinovih. Međutim, kasnije je nekako mizogini okvir Dragine ličnosti popunjen i tom „ženskom” sklonošću da, budući fizički slabije od muškaraca, koriste drugačije puteve za razrješenje sukoba i problema: magiju, vračanje i trovanje. Tako je ona proglašena za glavnog krivca za njegovu smrt, jer je, navodno, upotrijebila otrovne ljekarije da bi se oslobodila muža.
Draga je imala pravo na muževljevu penziju iz Fonda činovničkih udovica i siročadi. Prema Građanskom zakoniku, koji je u nekim odredbama bio krajnje nepovoljan za žene, bila je isključena iz nasledstva muževljeve imovine. Vratila se svojoj porodici i živjela u očevoj kući sa majkom, braćom i sestrama. Poslije smrti oca, ona je preuzela brigu o porodici. Dvije udovičke penzije i nesiguran prihod od imanja u Lunjevici, nisu bile dovoljne da podmire troškove velike porodice. Tu je bila i parnica Anđe Lunjevice sa jednim rođakom oko isplate prihoda sa imanja, koji im je ova uskratila u ime jednog zaostalog duga Pante Lunjevice. Dugovi porodice su postali svakodnevica i Draga je pokušala da pomoću zajmova, barem donekle, olakša svoj položaj, jer povjerioci nisu mogli da čekaju završetak parnice. Prema sjećanjima beogradskih gospođa, tada je živjela u velikoj bijedi i nije nikuda izlazila, jer nije imala cipela i čarapa. Morala je da ih pozajmljuje od svojih prijateljica.
Da bi se izvukla iz nemaštine, Draga je potegla dinastičke veze svoga oca. Međutim, prije toga, ona je pokušala da iskoristi svoje znanje stranih jezika. Da je bila neobično uporna u pokušajima da dobije posao nastavnice, svjedoči njeno pismo ministru prosvjete sa molbom da joj dopusti polaganje ispita iz njemačkog jezika pred komisijom, kako bi stekla kvalifikaciju za ovaj posao. Pošto su takve komisije već bile obrazovane za učiteljice ženskog ručnog rada, učiteljice i profesore, nadala se da bi i znanje jezika moglo tako da se dokaže. Međutim, Glavni prosvjetni savjet je zaključio da ta oblast nije uređena pravilima, pa je bila odbijena. Zato je, u godinama poslije muževljeve smrti, iskoristila poznavanje jezika da bi se bavila prevođenjem. Iz tog vremena su i njeni književni pokušaji, koji pokazuu da je imala ambicija da se afirmiše na tom polju.
Pravu istinu o njenom intimnom životu iz udovičkog perioda, nije lako dokučiti. U većini istoriografsko-memoarskih djela taj period je prikazan kao doba njenog velikog moralnog posrnuća. Pisci ovih djela jedino nisu saglasni u tome da li je ona krenula „stranputicom” zbog slabog karaktera ili zato što ju je siromaštvo primoralo na to. Slobodan Jovanović je naveo da je poslije muževljeve smrti imala prijatelja koji ju je izdržavao, ali joj nije pošlo za rukom da mu postane žena. Bila je primorana da „ide od čovjeka do čovjeka, ali je i tada bila obazriva – hvatala je strance i ljude iz boljeg svijeta”. Dragine pikantne ljubavne storije prepričavane su po Beogradu, a Đorđe Genčić je kao ministar unutrašnjih djela imao i spisak dvanaestorice navodnih ljubavnika. Kralju Aleksandru su, prema izvještaju austrougarskog vojnog atašea iz avgusta 1900. godine, dva ministra, tri generala i šef policije izjavili da se Draga mogla kupiti za novac i poklone.
U šali je govorila da bi se jedino udala za Bogdana Popovića, Milenka Vesnića i Miku Petrovića. Sa druge strane, Aca Novaković se sjećao da je dolazila često u njegovu kancelariju i tražila od njega da je preporuči kod generala Horvatovića, koji je tada imao šezdeset godina.
Izgleda da je Draga u periodu udovištva imala samo jednu ozbiljniju priliku, koju je željela da pretvori u brak. Međutim, ta njena veza sa francuskim inženjerom, zaposlenim na orijentalnim željeznicama, završila se neuspjehom. Napustio je Beograd i Dragu pod izgovorom da će ga roditelji isključiti iz nasledstva, ukoliko se njome oženi. Oženio se drugom ženom koja je poslije 1900. godine objavila u italijanskoj štampi i Dragina pisma inženjeru.
(NASTaVIĆE SE)